arhiva godina 2006. godina 2007. godina 2008. godina 2009. godina 2010. godina 2011. godina 2012. godina 2013. godina 2014. spacer prethodna slijedeća home
Galerija Rigo
spacer
2004. spacer Julije Knifer
Edoardo Landi
Sonja Briski Uzelac
Dragana Sapanjoš
Kristijan Kožul
Vlado Kristl
Maurizio Mochetti
Istarsko plavo / Blu d'Istria


spacer
1 2 
spacer
kolaži
Julije Knifer
Kolaž, 1970-75
Julije Knifer, Kolaž
30. IV. 2004.
spacer
spacer
Crno - bijelo u koloru
(Julije Knifer: Kolaži)

Prve slike s motivom meandra Julije Knifer naslikao je 1960. godine. Nakon toga njegova će umjetnost biti isključivo vezana uz pojam meandra: varirat će ga kroz tisuće i tisuće mogućnosti na slikama, muralima, crtežima, grafikama, skicama, skulpturama, reljefima. Također i kolažima. Pokazalo se da invencija meandra i njegovo trajno usvajanje u ovoj umjetnosti nije bilo nimalo slučajno. Desetak godina prije nego što je motiv slike ogolio na krajnje sažetu vizualnu formulu, Julije Knifer je nizom djela pokazao što je njegov konačni cilj. Od 1949. do 1952. svakodnevno je radio autoportrete. Radio ih je najčešće olovkom, mahom na istome formatu (A4), a činjenica da je jedan isti motiv, to će reći svoje lice, ponavljao u stotinama varijacija, govori nam dvije važne stvari: da je motiv, odnosno temu, želio dovesti do apsurda. Nadalje, da komponentu vremena treba shvaćati kao bitnu supstanciju koja sudjeluje u nastajanju djela. Štoviše, sam pojam "djelo" trebalo bi na neki način ovdje relativizirati, budući su pojedinačne slike, crteži, reljefi, murali... dakle pojedinačna umjetnička djela, tek fragmenti sustava koji Knifer shvaća kao svoju umjetnost. Nejednom je isticao kako mu pojedinačno djelo nema osobitu važnost, već ga treba gledati isključivo u kontekstu cjeline. To bi značilo da proces, a ne jedna, dvije ili stotine završenih slika ima presudnu ulogu i značenje u ovome opusu. Kada je objašnjavao zašto se opredijelio za meandar, Julije Knifer je isticao kako je, zapravo, želio stvoriti anti-sliku. Sliku koja operira krajnostima: crnom i bijelom bojom, okomitim i vodoravnim dijelovima meandra i, što je osobito važno, monotoni je ritam htio izabrati za ključno kompozicijsko načelo.
Promatramo li umjetnikove namjere u kontekstu vremena u kojemu se formirala ova umjetnost, a riječ je o pedesetim godinama, tada nije teško zaključiti koliko su Kniferove namjere, pa i njegova umjetnost općenito, odudarali od tadašnjih standarda. Dok su se u Hrvatskoj, pa i drugdje u Europi vodile rasprave i polemike o apstraktnoj ili figurativnoj umjetnosti, a apstrakcija se uzimala kao znak duha vremena, ovaj je umjetnik svojim djelom relativizirao takav izbor. On je težio nečemu bitno drugome: anti-slici. Dakle umjetničkome stajalištu koje pojmove figurativnog i apstraktnog na podjednak način isključuje, jer se u oba slučaja radi o slici. Slika kao objekt, kao stvar, res, rei nešto je što Knifera nije osobito zanimalo. On se okrenuo onoj mogućnosti koju će formulirati tek slijedeće generacije umjetnika koji će fokus svojeg interesa vidjeti u praksi, a ne u objektu, u formi. Riječ je, dakle, o umjetnosti koja će stajalište (:attitude) suprotstaviti formi, kako je to jezgrovito formulirao H. Szeemann.
Nakon što je 1961. pokazao svoje prve meandre, Knifer je s njima sudjelovao na nekoliko važnih izložbi koje se mogu razumjeti kao svojevrstan ikonoklastički odgovor na stanje kasnoga, razvodnjenog i brbljavog enformela. Riječ je o međunarodnoj izložbi "Nove tendencije" koja je otvorena u Zagrebu u ljeto 1961. i o izložbi "Oltre l'informale" koju je organizirao Giulio Carlo Argan u sastavu Biennala u San Marinu rujna 1963. Spominjem ove izložbe iz jednostavnoga razloga: one će biti jasan indikator novoga stanja na europskoj umjetničkoj sceni, stanja u kojemu će umjetnici i kritičari tražiti odgovor na krizu koju je izazvao enformel. Jedan od takvih odgovora jest izmijenjeni odnos prema slici, prema umjetničkome djelu uopće. Nastoji se skinuti aura metafizičke prirode djela i sagledati ga u njegovoj goloj, činjeničnoj pojavnosti. Ta gola, činjenična priroda umjetničkoga djela afirmirat će ne samo proces rada, već i fizičke komponente djela. Nakon što je 1960. sliku sveo na elementarne činjenice, maksimalno reducirajući izražajna sredstva, Knifer je čitavo sedmo desetljeće istraživao mogućnosti koje su mu se ukazale nakon prvih meandara. Upoznavši umjetnost Yvesa Kleina i Knifer je, poput Piera Manzonija u Milanu, pripadnika grupe Zero u Düsseldorfu, ali i njegovih prijatelja iz Zagreba koji su zajedno s njim 1959. oformili umjetničku grupu Gorgona, prepoznao novu energiju koju je nudio Klein. A nakon što je 1970. u Zagrebu održana velika Kleinova izložba, Knifer će u svoj reducirani kromatski sustav, koji čine tek dvije ne-boje - crno i bijelo, nakratko unijeti nove vrijednosti. Tako jednu vrst ultramarina, zatim zlatnu boju, dakle kromatske znakove koji su jasno upozoravali na Kleinovu nazočnost. Serijom slika koje će pokazati na samostalnoj izložbi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu krajem 1970. Knifer će obznaniti te inovacijske vrijednosti u svojem djelu. Ne samo da je boju uključio u sliku, istina riječ je o veoma uskome izboru, već su meandri i oblikom svedeni na najelementarniji znak. Upotreba akrilika, a ne više uljene boje, omogućila je kompaktnu obradu površine slike, pa se ploha doimala krajnje neutralnom, glatkom, napetom i anonimnom. Početkom ljeta 1971. Knifer izrađuje prvi mural: veliki meandar na fasadi osnovne škole u zagrebačkom predgrađu Vrapče. Počinje uskoro raditi reljefe i skulpture, također s jedinim motivom meandra. Taj je dio Kniferova opusa pokazan, publiciran i izlagan. Međutim, u isto to vrijeme neposredno nakon 1970. i tijekom narednih godina Julije Knifer izrađuje kolaže: izrezuje meandre i lijepi ih na podlogu. Riječ je o djelima maloga formata. Također, a to je osobito zanimljivo, pojedine će primjere ostaviti samostalne, da nisu fiksirani na podlogu. Meandar se sada doima isključivo kao fizička činjenica, a iako je sveden na dvodimenzionalan oblik u njemu se prepoznaje želja da se istakne upravo vrijednost elementarne supstancije i nastojanje da se uspostavi dijalog između krhke, fragilne no, ipak opipljive materije i prostora. Ti kolaži, nastali prije tridesetak godina, do sada ne samo da nisu izlagani, nego nisu ni publicirani, pa niti uključeni u dvije Kniferove monografije. Nastali tijekom godina koje su prethodile radovima na papiru, crtežima olovkom i grafitom, dakle onoj djelatnosti koju je umjetnik započeo 1977. i koja će ga sve do danas u najvećoj mjeri okupirati, ti kolaži imaju osobito značenje. Meandar se u njima otkriva kao predmet, kao postvarena, reificirana formula, kao opipljiva činjenica. Uključivanjem boja sada se jasnije ističu varijante jednoga motiva: meandar će se tako u pojedinim slučajevima javljati kao složena struktura nalik ornamentu, drugi puta je krajnje sažet, s tek neophodnim člancima koji ga definiraju kao prepoznatljiv oblik. Promatrani u kontekstu reljefa, pa i skulptura, dakle trodimenzionalnih djela što ih umjetnik radi u isto to vrijeme prve polovice sedamdesetih, kolaži predstavljaju važan dokument Kniferova istraživačkog, točnije eksperimentalnog duha. Umjetnik kao da hoće ispitati što više mogućnosti koje pruža desetak godina stara slikarska opcija koja meandar ima kao svoj prepoznatljivi znak. Svojevrsno premijerno pokazivanje ovih djela na sadašnjoj izložbi korisno je i stoga što je Kniferov opus danas solidno istražen i valoriziran, a pokazivanjem tih ranijih radova možda se s vremenskom distancom jasnije mogu prepoznati sve umjetnikove nakane. Drugim riječima, ova djela sigurno da neće mijenjati osnovni kurs Kniferove umjetnosti, no nedvojbeno će ga činiti čitljivijim i zanimljivijim.
Zvonko Maković
gore
dolje
spacer
spacer
Copyright © Galerija Rigo, 2007-2014. | design by Studio Cuculić | developed by STO2