Mladi pulski autori Alen Božac i Leonid Zuban svojom instalacijom Is Exodus at home? već u naslovu i odabranoj interogativnoj formi sugeriraju svoj  otvoren stav kojim  nas  pozivaju  na vlastito propitkivanje i promišljanje  o percepciji prostora propitkujući istovremeno njegovu ulogu u suvremenom društvu.
Nastala oblikovanjem trodimenzionalnih formi od krhkog materijala - papira, i njihovim naknadnim apliciranjem na površine galerije, instalacija na svoj osobit način briše neke njihove osnovne funkcije;
od pasivne i dvodimenzionalne podloge oni postaju aktivno tkivo - umjetnički materijal, kojima autori zaokružuju svoj sustav reprezentacije.
Za projekt, znakovita je i interakcija ovog puta ni povjesničara umjetnosti, ni likovnog kritičara, već još jednog autora - umjetnika. Robert Pauletta  pisanom je riječi nadopunio, opisao, ispjevao doživljaj tog istog prostora...

...bio je to san o kućama
rapidna simulirana halucinacija
odigrana negdje
baš na pola puta
između Atlantide i Utopije
 ...kuća moje Majke
uz vijugavu je stazu
dolje prema rijeci
rijeka muljem miluje svoje obale
tako ih oplođuje
ali posljednji je dan onaj Sudnji
već prošao
to sad više nitko ne pamti
u zaboravu smo izmiješali
Istine i Laži
...kuća mog Oca
Hmm
mislim da ta kuća ima Ime
Tehnologija Edukacija
sve je ondje tako formalno
društveno
tehničko
ali ako malo zagrebeš
ispod svake te površine
nalik betonskom bunkeru
hladne logike
očekuje Pakao
ili nešto mnogo mnogo gore
koliko sam samo puta poželio
svoje golo nesputano tijelo
suprotstaviti Povijesti
no svi mi dobro znamo
da vjetrovi imaju mističnu moć nad ljudima
kao u nekom spacijalnom teatru
novih baroka
is exodus at home ??
is exodus at home ???
...moj je prijatelj pjesnik
još od djetinjstva on je iscrtavao prikaze
malo od Kemije malo od Optike
ali vrlo plastične vrlo mobilne
i ako se ne varam
već dugo on je zatočen u toj kući
bez prozora i vrata
a ja si mislim
kakvog li oportunog mazohizma
danas ionako svi mi imamo
to što nemamo
i nemamo to što imamo
...ali ja
ja što se mojih kuća tiče
trudio sam se oduvijek
izbjeći očekivane identitete
one društvene one osobne
pa sam svoje udove raspršio na sve četiri
Adamove strane
i nacrtao sam se svog u ranama
od spektakularnih ruža
kao mudrost ili kao ludilo
ja nisam trebao zidove
ni svečana nedjeljna odijela
ali sad mi je svega dosta
i želim natrag
u svojoj kući u svom tijelu
nanovo oživjeti Svemir
koji pleše
sav od Krvi i sav od Mesa
no riječi su isprazne
danas kuće rastu
u Gradu i Predgrađu
tako savršene i lijepe
pa kad ih završiš
popneš se na krov i izvjesiš
svoju Zastavu i svoju Antenu.

Robert Pauletta